ŠPANIJA = FUDBAL, STRAST, MUZIKA, POLITIKA

ŠPANIJA = FUDBAL, STRAST, MUZIKA, POLITIKA

Antonio Banderas  je jedan od najpoznatijih Španaca na svetu. Do svoje 14. godine igrao je fudbal. Tokom jednog treninga slomio je stopalo i tada odlučio da fudbal zameni glumom. I kao što je vreme pokazalo i pokazuje i dalje- nije pogrešio. Njegovo prezime Banderas, na španskom znači “zastave”.

Himna Španije je jedna od svega par himni na svetu koja ne sadrži reči.

U Španiji postoji zgrada sa 47 spratova koja nema lifta.

Stadion FK Barselona “Kamp Nou” je najveći stadion u Evropi.

Inkvizicija je spalila ukupno 59 veštica u Španiji.

Fudbal, strast, politika

Istorija, nacionalizam i politika u Španiji zaslužni su za rivalstva između mnogih klubova. Neka su mirna i prijateljska, a neka vatrena i puna mržnje, ali svako od njih pruža pravu fudbalsku atmosferu punu emocija, naboja strasti, uzbuđenja i svega ostalog što novac i moderno viđenje sporta iz sezone u sezonu odnose iz fudbala.

Ideja o uvećanju broja učesnika, koja se u glavi prethodnog predsednika FIFA ser Stenlija Rausa “kuvala” još krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, konačno je ozvaničena na kongresu FIFA 1978, pa su se posle serije od sedam SP sa 16 učesnika, u Španiji 1982 godine prvi put nadmetale 24 reprezentacije. Oformljeno je šest grupa od po četiri tima, a druga faza opet je igrana po grupama, ali ovog puta u četiri grupe od po tri selekcije, čiji su pobednici išli u polufinale.

S obzirom na to da je fudbal počeo da postaje istinski globalna igra, odluka o širenju Mundijala predstavljala je sasvim logičan korak. U skladu sa novim sistemom kvalifikacija, Evropa je dobila 13 mesta na završnom turniru, Južna Amerika tri, a zone Azija/Okeanija, KONKAKAF i Afrika po dva. Spisak učesnika kompletirali su domaćin Španija i svetski prvak Argentina.

Te 1982. godine naučili smo pravilo da je ukupan učinak Italijana na nekom šampionatu obrnuto proporcionalan startu. Italijani će svakako sada moći samo da se prisećaju lepih dana, jer za ovo prvenstvo nisu ni uspeli da se kvalifikuju, i to po prvi put posle šezdeset godina! Tako da su Italijani u praksi pokazali onu izreku    ‘’ Čuda su moguća’’!

Poslednjih godina španski fudbal je počeo da  pati od istog sindroma kao i kompletno špansko društvo – živi na nezarađenom novcu. Ceo svet divi se velemajstorima okupljenim sa svih strana u belom dresu, ili čarobnjacima odgajenim u bordo-plavoj školi. Temelji oba najveća španska kluba su, međutim, decenijama potpuno truli, a oni opstaju samo zahvaljujući intervenciji nacionalnih i regionalnih vlasti i vezama sa finansijskim sektorom. Dobro je poznata priča o tome kako je Realu plaćena nerealno velika suma za stari trening centar, a da mu je gotovo besplatno dato zemljište za novi, pa su stotine miliona duga u trenu nestale. Naravno, samo nekoliko godina Madriđanima je trebalo da opet nagomilaju dug.